UDRUGA UMJETNOST OSMIJEHA - Radićeva 22 - 10000 Zagreb - +385 1 4813272

Gabrijela Rukelj i Silvio Balija 04.08. - 04.09.2015.

Gabrijela Rukelj: VIDJETI SNOVIĐENO

«Umjetnost ne oponaša vidljivi svijet. Ona omogućava njegovo postojanje.» Paul Klee

Postoji svijet često puta klevetan, denunciran kao nestvaran, suvišan, pa i štetan. Uobičajeno ga se proziva kao svijet mašte, bijeg u fikciju ili čak kao zazoran prostor somnabulije. Istovremeno se pak s druge strane kao zaboravlja da je ovaj stvarni svijet zapravo genuino suspektan, upitan, koji, da je samo malo gori nego što jest bio bi neizdrživ, kako kaže filozof. No, realni svijet je možda samo jedan mogući (pri)vid, varijetet koji bi tek, može biti, trebalo denuncirati kao akcidentalan, neoprostivo kontingentan, u potki indiferentan, bez obzira koliko ga osjećali sudbinskim i u njemu doživljaj življenja neizbježnim. Ako na tako (na)zvanu Stvarnost, vidljivi svijet pogledamo postrance, iskosa, ili kako bi rekla Emily Dickinson, ako na pustopoljinu padne koso svijetlo, stvarno(sno) postaje nestvarno, nestvarno postaje ostvareno – čarolija je moguća, ostvarljiva, zadivljujuća. U krajnjoj konzekvenci to i nisu toliko odvojene varijante u biti konzistentnog Jednog i Istog, da tako kažemo.

Sve ovisi zapravo o svjetonazoru koji je kroz povijest bio prebogat, često čak i divergentan, bilo da se radi o kogniciji ili emociji ili nečem između ili uz.. «Svjetonazor je područje plastičnog izmještanja i kondenzacije, svijet sna, prepun svojih veoma stvarnih objekata. Kad sanjate – kad ste doista u tom svjetonazoru – on se čini apsolutno stvarnim, kao i svi svjetonazori.» (Ken Wilber) No, sanjati se može i ne spavajući, štoviše, to je možda i poželjnije. Gdje prebiva, gdje se napaja snovita likovnost Gabrijele Rukelj, koje je izvorište njenog svijeto(na)zora, iskošenog svjetlozora!? Prvi je i možda površni dojam da je njeno slikarstvo samo(iz)niklo. Nešto kao nevinost u djeteta. No to je samo na prvi pogled koji zapravo ima svoju osnovanost, ali stvar je umnogome višeslojnija. Sasvim je razvidno da ne oponaša vidljivi svijet, niti mu na bilo koji način podilazi, ali istovremeno ne oponaša, ne ilustrira ni snove, ni stvarnost, već samu snovitost autentično generira na vrlo svojstven i sugestivan način, način koji uistinu razgaljuje najtoplije najintimnije prostore, kao što je već rečeno, na djetinje nevin način, no istovremenu duboko misaono, senzibilno-senzitivno, s pomalo skrivenom potkom životne ili točnije, živahne mudrosti. Još je jedna značajka Gabrijelinog likovnog izričaja. To slikarstvo zrači neobuzdanom radosti, optimizmom i zaigranošću. No ako se malo zagrebe ispod površine može se osjetiti određena plemenita tugaljivost reminiscencije, što sve zajedno odiše zanosnom aromom, koja se nerijetko ljeska kao krljušt leptirovih krila. Svojim skrivenim, nevidljivo-vidljivim, neimitirajućim svijetom omogućava vidjelost snoviđenja ili jednostavno nudi začudni pogled iskosa. Duhovni krajolik je obasjan sutonskim ili jednako praskozornim kosim svjetlom.

Može se ustvrditi, kako kaže pjesnik Branko Miljković u pjesmi SPAVAČI – Budan ja kradem ono što oni sanjaju. Da, može se bez daljnjeg ustvrditi, Gabrijela je vrlo vješta, gotovo pa maestralna kradljivica snoviđenja nekih ili mnogih od nas; od - njih... «Ukradeno» umjetnica vraća i nesebično daruje s prebogatim i pozamašnim kamatama ljepote.

Ivan Obsieger

Silvijo Balija: HARLEKINOVA PRIJETNJA

Propitivanje vjerodostojnosti i sumnja u povijesne „istine“ reflektiraju se u suvremenoj umjetnosti mijenjanjem uobičajenih pristupa umjetničkom oblikovanju. Svjedoci smo protivljenju jednoobraznosti i kulturalnoj centraliziranosti. Umjesto isključivo estetskog, alter postmodernizam poštuje instinktivno i osobno. Tragove ovih postulata nalazimo na recentnoj kolekciji likovnih promišljanja koje podastire Silvio Balija. Pred nama je niz asocijativnih scena izvedenih kombiniranom tehnikom na platnu. Iako unutar serije nalazimo više pristupa oblikovanju autor nudi zaokruženu cjelinu. Umjetnik intenzivno doživljava svijet koji ga okružuje i to nam želi prenijeti.    

  Radove možemo svrstati u područje slikarstva uz inventivnu uporabu kolaža, crteža, otisaka. Teško je razlučiti da li je podloga naneseni ton ili je slojevanje iznjedrilo djelomično spontanu a djelomično kontroliranu popunjenost površine. Podloga svih radova poštovana je istovrijedno motivu. U funkciji je sadržaja. Umjetnik dozvoljava oblicima izlazak iz formata. Ponegdje na radovima očitavamo stilske karakteristike grafita ili uličnog slikarstva. Neki motivi su preneseni šablonom. Linija se pojavljuje kao samostalna činjenica, nosilac oblika ili kao obrub. Kolorirane površine ili detalje autor postavlja promišljeno, naglašavajući prednji plan. Najčešće su tu figure ljudi. Umjetnik ne štuje pravila perspektive. Miješa planove i uvjetuje ih smislom. Ritam je aktiviran dispozicijom elemenata. Frekvencija se mijenja prelazeći od rada do rada i unutar kadra pojedinog rada. Ovaj instinktivan pristup, otklon prema subjektivnom, interpretira realnost prema umjetnikovom egzistencijalnom iskustvu. On poštuje osobnu povijest kombinirajući oblike prema kojima osjeća izvjesnu vezanost. Uklopljeni dijelovi čine cjeline pa radovi postaju ideogrami.

Postavom izložbe prate nas motivi ljudskih figura predstavljeni unutar raznorodnih kompozicijskih cjelina. Ponekad im se karakteristike ponavljaju različito interpretirane. Silvio Balija bilježi stanja likova, odsjaje situacija, osobnom percepcijom recentnog trenutka. Svjestan je da su značajke suvremenosti kriza i sumnja. Prošlost ostavlja znakove koji postaju simboli, arhetipovi. Umjetnik znakovito, iz mogućeg asortimana, u ciklus uvodi oznake harlekina. Romboidnim oblicima, dezenom njegova kostima, zaodijeva prostore slika. Harlekin, lik commedije dell’arte još od XVI. stoljeća predstavlja slugu. Nosi tipičan kostim od šarenih krpica i kožnu masku. Karakterizira ga duhovitost, drskost, ironičnost i cinizam. Može biti dobrodušan, maliciozan ali i oportunist. Silvio Balija promišlja vrijeme sadašnje. On nas, uvođenjem oznaka harlekina, oštro osvješćuje. Oportunizam, popuštanje, zakašnjele reakcije građanstva već su uočene. Umjetnik osjeća da nam je narušena privatnost, individualna sigurnost i da nam preostaje uloga harlekina.

Ponegdje čitljivim, najčešće oniričnim kombinacijama oblika, autor održava tenziju začudnosti. Obličja aktera uznemirujuća su. Oni su sjetni, zamišljeni, odsutni duhom ne smiješe se, samo postoje i pasivno promatraju. Groteskna dramatika postignuta je izbjegavanjem aktivnosti. Analiziramo li oblikovane situacije, shvaćamo da su likovi blokirani pravilima, običajima, sustezanjem. Osobno je prikriveno jer su običaji postali alibiji sistemu. Umjetnik provokativno nudi kostim harlekina kojeg moramo navući kako bismo se uklopili u uobičajenost i tako lakše preživjeli. Scene signiraju činjenicu da ne koristimo misao u njenom opsegu. Da smo postali poslušni marginalci a ne akteri civilizacije, socijalne okoline u kojoj funkcioniramo. Sve više postajemo harlekini, lutke na koncima koje vodi i kontrolira nevidljivi ali čelični zagrljaj profita. Evidentiranje te pasivnosti nosi snagu ovog likovnog projekta i uklapa ga u recentno vrijeme. Balijini akteri su zadubljeni u svoju trenutnu poziciju: nesigurnost, možda očekivanja. Zaustavljeni u introvertiranim situacijama izazivaju dojam osamljenosti i nesigurnosti. Osamljeno se često i sami osjećamo iako okruženi grupom. Svjesni smo nemoći. Bol nemoći kao i bol nadmoći uzrokuje posljedice. Nauka nam ne pomaže. Ona je postala oruđem kontroliranog progresa ali nije riješila probleme. Ona pod krinkom neutralnosti služi kao isprika za dominaciju, manipulaciju i represiju vlasti. Financijere znanosti, kapital, politiku i vjeru ne zanima pojedinac. Stvara se kontrolirano krdo kojime se manipulira. O tome piše Marko Lederer: …“Oni koji su iz očaja izašli na ceste diljem Europe ne bore se da bi promijenili sustav, nego kako bi izborili pravo u njemu sudjelovati.“

  Dramatičnu umjetnikovu interpretaciju stanja pojedinca, stanovnika Plavog planeta, olakšavaju oblici koji također imaju oblik romba, detalja harlekinove halje. Nalazimo ih ispunjene bojama ili kao kristalne strukture. Možemo ih doživjeti kao mrežne sustave fraktalnih formacija. Suvremena fizika i filozofija, ruku pod ruku, nude spoznaje u kojima dosadašnji pogled na svijet postaje neadekvatan. Jer, osobno „Ja“ smo nekada doživljavali kao nešto supstancijalno i čvrsto. Novo „Ja“ promjenljivo je i odražava sumnje i mogućnosti. Osobnost postaje izbor auto percepcija. Individua ih može mijenjati i odbacivati. Fizičari kvantima, fraktalima, bozonima redefiniraju realnost. Univerzum u našoj percepciji više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu već kao polja energija koje se manifestiraju različitim načinima. Čovjek tako više nije kemijska reakcija već energetski naboj.

Značenje umjetničkog djela dekodira se pomoću svijeta umjetnosti i kulture kao mehanizama iniciranja značenja i smisla. Ovi radovi ne pripadaju uprizorenju nekog prepoznatljivog sadržaja bajke već su dio asortimana osobne pripovijesti. Umjetnik suptilno progovara o proživljenoj prošlosti i pokušaju čišćenja teritorija budućnosti. Mapiranje je to doživljaja situacija i trenutaka vremena u kojem i sami sudjelujemo. Postaje nam jasno da nas autor na svakom radu želi obasuti oblicima osvješćivanja. Vizualizirajući ambivalentnost povijesnog trenutka nudi ideju pretraživanje i redefiniranja osobnog položaja u kaotičnom svijetu. Radovi pred nama dio su serijala koji može trajati još samo jednu „potrebu za oblikovanjem“ ili su začetak niza koji će dalje slijediti autorovu sumnju. Možda bi umjetnik i mi više voljeli da romb, oblik sa Harlekinove odore, ponovno postane oblik papirnatog zmaja kojeg djeca puštaju u plavetnilo neba bez ratnih aviona.

Eugen Borkovsky, X. 2013.

 

Pogledajte galeriju

04.08.2015

ZADNJE DODANO U FOTOGALERIJE