Izložba radova umjetnika Ansambla LADO - Igra boje i dodira
Scenska atraktivnost i programska raznolikost koncertnih programa Ansambla LADO svjedoče o iznimnoj plesačkoj, pjevačkoj i glazbenoj nadarenosti umjetnika, koji su svoj život posvetili očuvanju i njegovanju folklorne baštine. Ipak, mnogobrojna i vrlo privržena publika, koja redovito i pomno prati njihove nastupe, dosad nije imala prilike upoznati i neka druga, manje poznata i pomalo intimistička umijeća nekolicine višestruko talentiranih članova Ansambla LADO. A upravo ih ta druga kreativna dostignuća – na prvi pogled nevezana uz folklorni izraz ili samo posredno povezana sa scenskom profesijom – otkrivaju u posve drukčijem svjetlu.
Stoga je veliko zadovoljstvo predstaviti tu njihovu samozatajnu, za mnoge neočekivanu aktivnost i postaviti izložbu akvarela, fotografija i tekstilnih rukotvorina naših solista. Ta će izložba posjetiteljima omogućiti uvid u kreativne dosege i svestranost naših plesača-pjevača Adrijane Mamule, Miljenka Piškorića i Željka Kveštaka.
Upravo je to osnovna težnja ove izložbe: omogućiti našim plesačima-pjevačima i glazbenicima predstavljanje i u drugim umjetničkim žanrovima, ukazati na njihov istančani senzibilitet i maštovitost iskazanu i na drugim, široj publici uglavnom nepoznatim stvaralačkim područjima.
Ansambl LADO ne samo da želi pružiti uvid u raznolike kreativne dosege svojih članova, nego na ovaj način učvršćuje prisne veze s vjernom publikom koja voli i cijeni hrvatsku tradicijsku kulturu i njezine promicatelje. Ova je izložba prvi takav projekt u nizu, u sklopu kojeg će LADO predstavljati raznolikost kreativnih potencijala svojih umjetnika. Iskušavajući se na mnogim područjima stvaralaštva, utemeljenima na talentu i potrebi za predstavljanjem duhovnih vrijednosti, članovi Ansambla LADO posredno pokazuju kako je izvorište njihove scenske atraktivnosti i perfekcije u kompleksnosti duhovne i tjelesne usklađenosti, ali i prožimanju i upotpunjavanju različitih nadarenosti.
Krešimir Dabo
Ravnatelj Ansambla LADO
Članove Ansambla LADO uobičajeno doživljavamo i promatramo kao umjetnike izvođače u snažnoj interakciji s publikom, koja oduševljenim pljeskom nagrađuje njihova scenska umijeća i strastvenu posvećenost poslu kojim se bave.
Motrimo njihova lica omekšana raznobojnim svjetlima pozornice ili osjenčana mističnošću crkvenih interijera. Gledamo njihova
lica pod slojevima prigodne šminke, nad kojima se ističu raznolika oglavlja, šareni vezovi, svjetlucavi mladenkini ukrasi, momački šeširi... Promatramo, zapravo više naslućujemo, lica zaklonjena bijelim pokajnim maramama, da bi ih uskoro zamijenila ozarena lica u razigranim izvedbama svadbene tematike ili pak lica ukočena od ozbiljnosti i dramatike kojima tumače neke fragmentarno očuvane praslavenske obrede. Gledamo lica, zrcala ljudske duše, obasjana radošću božićnog iščekivanja, skrušena nad Kristovom mukom, duboko potresena
Isusovom smrću na križu i ushićena otajstvom Uskrsnuća. Pred nama su, u naletima scenske erupcije, lica zarumenjena od
uložene energije i okupana zadovoljstvom zbog pljeska razdragane publike.
To su umjetnici kakve smo naviknuti gledati, u čijim izvedbama uvijek iznova uživamo, s kojima smo suživljeni u doživljaju ljepote scenskog trenutka.
I onda, kao da smo posegnuli u skrivene sefove intime, posjećujemo izložbu „Igre boje i dodira“ kojom se široj javnosti predstavlja dosad potpuno nepoznato lice Ansambla LADO. Neko drugo lice, udaljeno od scene, predstavljeno intimističkom igrom boje i dodira.
Adrijana Mamula-Dima, Željko Kveštak-Kveki i Miljenko Piškorić- Miljac, troje vrsnih scenskih i vokalnih umjetnika, svoje su
slobodno vrijeme darovali vlastitu srcu, otvorivši ga nekim drugim i drukčijim umjetničkim izričajima – slikanju, fotografiranju i
tkanju, igri boja, kaleidoskopu neobičnih motiva, čaroliji isprepletenih niti...
Ta je umjetnost naoko vrlo različita, ali u svojoj biti vrlo slična umjetnosti narodnoga duha. U njoj se zrcali raznolikost i razigranost pjevnih,
plesnih, običajnih, odjevnih i govornih oblika, na svom dugom i plodnom putovanju kroz mnoga minula stoljeća.
Ostajemo zatečeni dubinom ljudskih osjećaja i neiscrpnim vrelom duše. Lica koja pamtimo sa scene odjednom poniru u skrivene krajobraze ljudske duševnosti. To je susret s umjetnošću koja se rađa u dodiru srca i ruke.
Katarina Bušić, viša kustosica Etnografskog muzeja u Zagrebu
18.04.2016
